Koliko nam druga osoba mora biti blizu da počnemo osjećati negativne posljedice blizine? O ne, danas ne govorim o metaforičkoj blizini, govorim o svim stanovima i životnim prostorima koje dijele pretanki zidovi. Imam i ja trenutno jedan takav, pa zašto to ne bih podijelila s internetom!
Živjela sam i prije u stanovima, ali nikad nisam bila nekome tako blizu kao što sam svojoj sadašnjoj susjedi. Zapravo, ne znam jesam li joj realno toliko blizu, ili samo tu blizinu ovaj put jako to osjećam... Čuti svaki kašalj, natruhe razgovora (trudim se ne prepoznavati riječi, iako bih i to mogla da želim), suze, znati koji program gleda na televiziji, znati kada izlazi a kada je konstantno u stanu, i čuti ono najstrašnije, seks. Čujem sve, a vjerojatno čuje i ona mene. Zavaravam se pa mislim da ni u čemu što radim nisam glasna, no zar je to bitno? Mi obje normalno živimo svoj život. I ja bih trebala biti normalnija oko svega i više se pomiriti sa (prolaznom) situacijom, no, svi koji me imalo znaju, znaju i da ja barem volim znati kako se osjećam, ako sve druge konce već i izgubim. No, dok točno čujem kako njen polu-dečko ili što li je već nju nabija, a ona vrišti iz petnih žila, ja ne znam u kakvom sam stanju sama sa sobom.
Smeta li me? Pa, voljela bih da mogu zaspati bez toga, ili da me barem ne budi. Imam li stvarnog razloga za prigovor? Pa i ne baš, ne rade to ispred mene. Samo do, odvojeno zidom, s vrlo slabom zvučnom izolacijom. Upravo razmišljam kako nam se vjerojatno cijela kuća ori. I pitam se čuju li susjedi iznad nas. Pa nisam valjda jedina? Još ću pomisliti da umišljam... Pomalo se osjećam licemjerno. Ja bih htjela biti slobodna, da radim apsolutno što želim i kad želim, no voljela bih da druge ljude ne čujem dok su jednako tako slobodni. Uostalom, kako nekome prigovoriti - zar neće to onda i mene ograničiti?
Uglavnom, ne sviđa mi se. I žao mi je što će mi na kraju jedna od trajnih uspomena na ovaj stan biti njen glasan seks. I nadam se da negdje gdje ću živjeti dalje je problem zvučne izolacije riješen bolje, ili susjeda nema. Smijem se barem nadati, uopće nemam ideju koliko ljudi ima isti problem kao ja.
Treba se s ovim nositi kao i sa svim ostalim u našem današnjem društvu, jednostavno ignorirati i glumiti da se ne događa. Ali, da bih postigla takvu nirvanu, prvo sam to morala izbaciti iz sebe.
OVO ĆE BITI MOJA GODINA.
Gornja rečenica je samo namjera, bez novogodišnjih odluka i razočaranja istima. Puno sam puta znala obećavati, stvarno vjerovati, i kako je siječanj odmicao, tako je i moje pamćenje slabilo... I uvijek su to manje-više iste želje, za više hobija, ili koncentracije, hrabrosti ili manje lijenosti... Bla bla, uvijek isto.
Najbitnije stvari se ne događaju 31.12. ili 1.1., nego negdje tijekom godine kad se dogodi nešto dovoljno lijepo ili ružno što čovjeka pomalo protrese, i pomogne mu da malo razmisli o svom životu i smjeru kojim ide. Prošla godina me izmijenila, djelomično zahvaljujući ljudima i događajima, a najviše zahvaljujući meni samoj. I ne piše mi se sad čega je sve bilo jer je to naposlijetku čak i nebitno - bitno je kako će se reflektirati na OVU godinu. Jer je ona trenutno najvrijednije što bilo tko od nas ima. Vrijeme i zdravlje su darovi koje ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo. Događaji su tu da se iz njih nauče lekcije (ili ne), koje se onda primjenjuju na budućnost. Zato volim onaj trenutak kad shvatim zašto mi je bilo potrebno nešto od prije dvije godine, ili još bolje, kako to primijeniti sada.
Više za mene ne postoje mudre rečenice koje zaključuju sve, isključivo dobro ili loše i jedine ispravne odluke u bilo čemu. To možda život čini mrvicu težim jer ljudi valjda vole imati sigurne smjernice po kojima se mogu ravnati, ali mene osobno to previše ograničava.
Iskreno, voljela bih da me moje životne vrijednosti i stavovi i odvedu negdje u životu, ali to zasad stvarno ne mogu pretpostaviti. Samo mogu početi s 2011.
... zbrda-zdola, i tekstić je već gotov. Nadam se da to ipak neće smetati moju jedinu čitateljicu kad nađe ovaj trag u beskraju. ;)
Kako da napišem ono što zapravo ne želim napisati, a još manje ikome reći? Nažalost, odrasla sam pa znam da se stvari jednako događaju bez obzira jesu li izrečene/napisane ili ne.
Pisala sam sat vremena tekst, ali ne mogu to objaviti. This time I'll be bulletproof.